Iako diljem zemlje bjesne rasprave o tome treba li otvoriti škole, jedna bitna činjenica prelako se previdi: Naša mladost odrasta u vremenu duboke krize. Bez obzira kakav oblik ima povratak u školu, moramo razmotriti kako odrasli mogu najbolje podržati mlade ljude koji osjećaju da se njihov svijet i budućnost raspliću.

Kad sam postao punoljetan 1960-ih, znam ponešto o odrastanju u kriznom vremenu. Za moju generaciju neposredna prijetnja nuklearnog holokausta bila je naša covid-19 i naša klimatska promjena; nismo imali nula povjerenja u "bušilice za patke i prekrivače" koje su nas trebale cijepiti protiv spaljivanja i spriječiti ono za što smo znali da će biti kraj života na zemlji.

Zatim su tu bile noćne emisije vijesti na kojima se vidi kako su mirni prosvjednici građanskih prava premlaćivani i plinani, te atentat na vođu građanskih prava Martina Luthera Kinga mlađeg, s vatrenim požarima koji su uslijedili u desecima gradova. Vijetnamski rat izazvao je žestoke rasprave u obiteljima, zajednicama i Kongresu, sve nasilnije ulične prosvjede. A smrt četvero studenata s Državnog sveučilišta Kent od strane Nacionalne garde Ohaja 1970. godine pokrenula je studentske štrajkove koji su prisilili stotine fakulteta i sveučilišta da se zatvore.

Pisanje memoara nedavno mi je pružilo priliku da razmislim o onome što mi je bilo najpotrebnije u to vrijeme mog života. Tri stvari koje sam potražio iste su kao i ono što je našim adolescentima danas najpotrebnije: osjećaj zajedništva, neki izbor u onome što sam naučio i mogućnosti da dam svoj glas svojim strahovima, nadama i snovima.

Zajednica.

Prvo, trebao sam biti u mogućnosti razgovarati s drugima koji bi mi mogli pomoći da shvatim što se događa oko mene i koji su dijelili moje ideale za pravednije i mirnije društvo. U nedostatku odraslih osoba koje su u mom životu bile voljne saslušati, potražio sam zajednicu pridruživši se studentskoj grupi za građanska prava - uvelike na način na koji mnogi mladi ljudi danas sudjeluju u pokretu Black Lives Matter ili skupinama koje prosvjeduju protiv klimatskih promjena ili kontrole oružja. Roditelji i učitelji moraju poticati mlade na razgovor o onome što vide i osjećaju i uvjeriti ih da nisu sami u svojim strahovima i težnjama.

Izbor onoga što studenti uče.

Kako je počeo Hladni rat? Zašto je došlo do segregacije i predrasuda? I je li istina da je Vijetnamski rat predstavljao nužan stav protiv komunističke agresije? To su bila sveobuhvatna pitanja moje generacije, a ono što su od nas tražili da naučimo u školi činilo se nevažnim.

Rezultat je bio da su mnogi od nas jednostavno napustili fakultet ili čak srednju školu - ja među njima - i tražili alternativne škole u kojima bismo mogli istražiti pitanja koja su nam bila najvažnija. Roditelji i učitelji danas trebaju osigurati vrijeme mladima da istraže goruća pitanja našeg doba. Uz coaching, mladi ljudi koji to rade će, kao i ja, naučiti kako postavljati prava pitanja i usavršavati vještine kritičkog razmišljanja.

Glas.

Takvo učenje mora biti izraženo kako bi bilo potpuno integrirano i koherentno. Učenicima je potrebna prilika da pišu o svojim osjećajima, obrazlože svoja gledišta, vide kako drugi reagiraju i zatim revidiraju svoj rad. Naša generacija je izmislila “teach-ins” – mjesta na kojima smo mogli testirati svoje ideje i čuti druga gledišta.

Pisali smo i alternativne novine i časopise u kojima smo mogli usavršiti svoje spisateljske vještine. Svoje prve eseje objavio sam s 21 godinom u nekoliko takvih izdanja. Vidjeti svoje razmišljanje na tiskanoj stranici bila je potvrda mog razmišljanja i duboka motivacija da nastavim razvijati svoje vještine pisanja. Današnji učenici trebaju iste mogućnosti, a odrasli sa suosjećanjem mogu potaknuti učenike da pišu o onome što osjećaju i misle i pomoći im da pronađu izlaze za svoj glas u školskim novinama i na webu.

Zajednica, izbor u učenju i glas alati su koji omogućavaju mladima da počnu značiti i pronalaze svrhu u svijetu koji je naizgled poludio. Sve troje mogu snažno omogućiti brižni odrasli koji empatično slušaju i podržavaju ono što naši mladi danas najviše žele i trebaju.

- dr. Tony Wagner globalno cijenjena je doživotna pedagoginja. Tony Wagner duboko vjeruje u Better World Eduključuje inkluzivan, humanizirajući i globalni pristup obrazovanju i strastven je u donošenju ovog kurikuluma odgajateljima, učenicima i roditeljima diljem svijeta. Tony Wagner se pridružio Better World Ed Odbor 2021. godine.